Razvoj satova s ​​njihalom

U davna vremena ljudi su pronašli mnoge cikličke obrasce iz prirodnih pojava, kao što su izlazak i zalazak sunca, rast i opadanje mjeseca i promjena četiri godišnja doba, pa su ljudi počeli koristiti te zakone za mjerenje vremena, ali ove metode mjerenja vremena nisu baš precizne.

Razvojem znanosti i tehnologije mjerenje vremena počelo je biti točno od 17. stoljeća, kada je talijanski astronom Galileo Galilei slučajno u crkvi otkrio da se svjetiljka koja je visila na krovu crkve počela ljuljati s jedne strane na drugu nakon nalet vjetra, a kako je vrijeme odmicalo energija je bivala sve manja, a amplituda njihanja svjetiljke sve manja.

Galileo je upotrijebio svoj puls da izmjeri vrijeme potrebno jednom zamahu svjetiljke, a nakon bezbrojnih eksperimenata Galileo je otkrio da bez obzira na amplitudu zamaha, vrijeme potrebno za jedan zamah je isto, što je također postavilo teoretsku osnovu za kasnije su ljudi izumili sat s klatnom.

Godine 1657. Nizozemac Huygens predložio je formulu za izračun njihala prema izokronizmu njihala koji je predložio Galileo i uspješno proizveo prvi sat s njihalom na svijetu, što je također uvelike pospješilo razvoj navigacije i sustava za mjerenje vremena.

Kasnije je sat s njihalom mnogo puta poboljšan, a metoda otkucavanja vremena također se razvila od uobičajenog mehaničkog mjerenja vremena do djelomične upotrebe elektroničkog pojačanja za određivanje vremena, a sat s njihalom, jedinstveni alat za mjerenje vremena, korišten je do danas.